Florida
Zemlja najdražeg imena,
zemlja što plovi bočatom vodom,
skupa sa korijenjem mangrova
što uznose je s živućim grozdovima ostriga,
i kad mrtvi razaspu močvarama bijele kosture,
utačkane kao da su bombardovane, i grmlje zeleno,
poput drevnih okruglica uvaljanih od isklijale trave.
Zemlja puna dugih u obliku "S" ptica, plavih i bijelih,
tih nevidnih gnjevnih ptica, što jure okomito
stalno u zlovolji.
Tanadžeri* posramljeni u svom kaćiperstvu,
i pelikani kojima je ushit nalik onome u klovna;
koji slaze obali šegačeći se sa jakim plimnim strujama
duž otoka mangrova
i stoje na pješčanom sprudovlju sušeći vlažna zlatna krila
u večerima punim sunca.
Ogromne kornjače, bespomoćne i slabašne,
umrijeće i ostaviti svoje ljušture na plažama,
i njine velike bijele lubanje s okruglastim očnim dupljama
dvostruko većim od ljudskih.
Drveta palmi klepeću na jakom povjetarcu
poput kljunova u pelikana. Tropska kiša pada
da poškropi niske blijedih školjki što nestaju u plimi:
Jovovu suzu**, Kineski alfabet***, rijetku Junoniju****,
napola obojene želatine Damskih ušiju*****,
poređane kao da su na sivom dronjku nagnjilog cica,
suknje sahranjene indijanske princeze,
s tim jednoličnim, beskrajnim, uleglim obrisima obale,
tvoreći joj najljepši ukras.
Trideset i više lešinara u jatu ponire dolje, dolje i dolje,
na nešto što su naznačili u ritu,
u kruzima nalik komađu sedimentnom što potanja u vodu.
Dim šumskih vatri cijedi i rastvara plavet.
Na panjevima i mrtvim drvetima nagorjelo sve poput crnobaršuna.
Komarci
odlaze u lov za zapjevom bjesne nužde.
Nakon sutona, svici međe rajeve u baruštini
sve dok mjesec ne izroni.
Hladnom bjelinom, koja nije žarka, mjesečina je nagrubo ispletena,
i nehajna, korumpirana država, sva od crnih mrlja,
izdvojena podaleko, sa ružnim bjelcima; najjadnija
joj je razglednica.
Nakon sumraka, bare su izgleda netragom nestale.
Aligator, koji je imao pet izdvojenih poziva:
prijateljstva, ljubavi, parenja, rata i upozorenja -
jeca i govori u grlu
indijanske princeze.
* vrsta ptica-pjevačica
** vrsta morske trave
*** metafora za indijanske tetovaže, koje nalikuju kineskom pismu
**** vrsta rijetke školjke
***** vrsta cvijeća
U ribarnicama
Premda hladno je veče,
dolje pored jedne od ribarnica,
starac sjedi i mrežu plete,
njegova je mreža u sumračju skoro nevidljiva,
tamna i braon-ljubičasta,
čunak mu je trošan ali ulašten.
Vazduh miriše tako resko po bakalaru,
da bi neko zakijao i zasuzio očima.
Pet ribarnica ima kose izdužene krovove
i uzane kovane brodomostiće nadigle
na stovarišta u zabatima
za kolica što uspinju se i spuštaju njima.
Sve je u srebru: teško površje mora,
što bubri polako, s mišlju o prelijevanju,
neprozirno je, ali srebro od tezgi,
jastogovih zamki, i katarki razbacanih
među divljim i nazubljenim stijenjem.
naizgled je prozirno
poput malih starih zgrada sa smaragdnom mahovinom
što uzrasta uz zidove pružene uz obalu.
Velike riblje kašete posve su obložene
naslagama prekrasnih haringinih krljušti
a kolica slično ogipsana
kremastim bojama što prelivlju se kao na oklopu,
i malim zunzarama što mile duž njih.
Gore na maloj padini iza kuća
postavljen, u oskudnoj i posvijetljenoj travi
drevni drveni je čekrk,
slomljen, sa dvije izbledjele drške,
i nekoliko mrlja tugaljivih, poput zgrusle krvi,
gdje je metal zahvatila rđa.
Starac prihvata Laki Strajk.
Prijatelj bješe mog oca.
Zborimo o padu populacije ribljeg svijeta
bakalara i haringi,
dok čeka da brod sa haringama doplovi.
Na vesti i na palcu su mu identični ukrasi,
sastrugao je krljušt, primarnu ljepotu
sa nebrojeno mnogo riba, tim starim nožem,
kojemu je sječivo gotovo istrošeno.
Dolje na rubu vode, na mjestu
gdje tegle čamce uzduž duge rampe
što pruža se unutar vode, tanka srebrna
drveta stabala leže polegla
preko sivog kamenja, dolje i dolje
u razmacima od četiri ili pet stopa.
Hladno, tamno i duboko, i potpuno jasno
je sušti nadsmrtnoj,
ribama i tuljanima... Posebice jednom
kojeg sam viđala večer za večerom.
Bio je znatiželjan prema meni. Interesovala ga je muzika;
poput mene, vjernika u potpuno očišćenje,
pa sam mu pjevala baptističke himne.
I takođe onu "Moćna je utvrda Bog Naš."
Uspravio se u vodi i promatrao me
neprestance, samo malo mrdajući glavom.
Tada bi nestao, a onda iznenada izronio
gotovo na istom mjestu, s nekakvim slijeganjem ramena
kao da je to protivno njegovom višem sudu.
Hladno, tamno i duboko, i potpuno jasno
u lednoj i bistroj vodi je sivoj... Pozadi, za nama
uzdižu se gorde i visoke jele.
Modrikaste, drugujući sa sopstvenim sjenama,
milion božićnih jelki stoje
u iščekivanju Božića. Čini se da je voda suspregnuta
nad bjelucima sivog i plavo-sivog kamenja.
Viđala sam to uvijek i iznova, isto more, isto,
slabo i ravnodušno njihanje među kamenjem,
oslobođeno leda, nad kamenovima,
nad njima i nad cijelim svijetom.
Ako bi uronio rukom,
zglob bi ti odmah postao bolan,
kosti bi te zaboljele, a ruka bi gorjela
kao da je voda preobrazba vatre
što hrani se kamenjem i gori tamnosivim plamenom.
Da ste ga okusili, najprije bi mu okus bio gorak,
potom slan, a onda bi vam sigurno i jezik izgorio.
To je baš kakvo i zamišljamo da bude znanje:
tamno, slano, bistro, pokretljivo, oslobođeno,
izvučeno iz hladnih surovih usta
svijeta, istrglo iz kamenitih grudi
beskrajno, pokretno i iznureno, i tako je otkad
je znanje povijesno, tako ono teče, uzletjelo.
Mapa
Kopno je poleglo u vodi; osjenjena to je zȅlēn.
Sjene ili osjeni, na rubovima mu
ocrtavaju naličja dugih algovitih grebena,
gdje alge se premeću u plavičastu iz zelene.
Ili to zemlja slazi da uzvisi more odozdol,
iscrtavajući ga neuznemirenog oko sebe same?
Diljem tog osunčanog spruda
zemlja nagore vuče li more iz dubina?
Sjenka Njufaundlenda leži mirna u ravnini.
Labradorski žuta, što ju je pospan Eskim
nauljio. Možemo pomilovati ove ubave zatone,
koji pod staklima kao da iščekuju cvast,
ili opremaju čistu tamnicu nevidimoj ribi.
Imena gradovima uzmorja bježe vodi,
imena gradovima prilaze susjednim planinama.
- štampar je osjetio istovjetno uzbuđenje,
nalik onome kad osjećanje nadilazi uzrok.
Ova poluostrva drže vodu među palcem i kažiprstom
poput žene koja opipava glatkoću zarolane tkanine.
Omeđene vode tiše su od zemlje,
posuđujući zemno talasima njinim u saobrazbi:
i zec norveški bježi ka jugu, uznemiren,
obrisom propitujući more, zemlja gdje je.
Združeni li su, ili zemlje same mogu birati boje?
Što pristaje karakteru ili vodama zavičajnim?
Topografija je bezosjećajna, Sjever je Zapadu blizu,
Mnogo nježnije od istoričara su boje koje mape tvore.
Bjelilom da ostane zapisano na ogledalu
Ovdje živim samo, izmeđ` tebe i oka tvoga,
ali ipak u svijetu tvom. Da uradim što treba?
--Dȍbīti od toga nemam--ali što mogu drugo;
iznad svega ja nisam neko ko u nešto zuri dugo.
Mačja uspavanka
Minou, idi spi i sanjaj,
svoje velike i prekrasne oči sklopi,
oko tvog se kreveta događaju
ugodna iznenađenja.
Draga Minou, ne mršti se više,
pokorna budi,
nijedno se mače neće utopiti
u marksističkoj državi.
Veselje i ljubav, oboje će tvoji biti,
Minou, samo se ne rastužuj.
Sretni dani dolaze naskoro -
spavaj i pusti ih da ti priđu...
Casabianca*
Ljubav je deran što stojao je na gorućoj palubi
hoteći da izdeklamuje pjesmu: "Dječak stajaše na
palubi gorućoj". Ljubav je sin
koji je stajao zamuckujući pjesmu
dok je brod u plamenovima tonuo.
Ljubav je tvrdoglav mladac, brod,
čak i mornari što plivaju, a koji
priželjkuju pozornicu učilišta, još
tražeći opravdanje da ostanu iznad,
na palubi. Ljubav je, dakle, dječak što plamti.
Francuski pomorac Lik-Žilijen Žozef Kazabjanka (1762-1798). Pjesma evocira jednu epizodu na francuskom bojnom brodu Orijent u Bici na Nilu 1798. godine.
Preveo Radomir D. Mitrić
